Iza nas je još jedno Svjetsko prvenstvo u nogometu. Bilo je ovo po mnogočemu jedno od najzanimljivijih i najčudnijih Svjetskih prvenstava. Od kontroverznog dobivanja domaćinstva, kršenja ljudskih prava za vrijeme građenja stadiona, propisa o alkoholu i koronavirusu pa do rušenja raznih nogometnih rekorda i još jednog fenomenalnog uspjeha za naše Vatrene. No, da ne duljimo previše iz prve ruke donosimo osobne doživljaje i utiske navijača koji je prisustvovao na jednom od najvećih sportskih događanja.
- Za zagrijavanje, predstavite se čitateljima.
Ja sam Petar Čuljak (48) i živim u gradu Pleternici pokraj Požege. Oženjen sam i imam dva prekrasna sina Martina i Gabrijela. Viši sam sportski trener s trenutnim trenerskim angažmanom u NK Kutjevo koji igra u 3. NL Istok, a kao igrač aktivno igram u NK Slaven Gradac koji se natječe u 1. ŽNL Požeško – slavonske županije. Moji bivši poslovi bili su na internetskim stranicama NK Slavija Pleternica i NK Kutjevo te na stranici nogometnog saveza Požeško – slavonske županije. Radio sam kao novinar na stranici kutjevački.hr i sportalo.hr, a nova poslovna pustolovina je otvaranje novog sportskog portala Požeško – slavonske županije Sporturro.com. Od svojih hobija izdvojio bih da sam strastveni kolekcionar telefonskih kartica, obožavam gljivarenje i boravak u prirodi.
- Sad odmah u glavu. Kako ste završili u Kataru?
Zahvaljujući predanom radu u udruzi navijača Budi Ponosan Fan Club, suradnji i poznanstvu s predsjednikom udruge Slavkom Husnjakom otvorila se mogućnost sudjelovati u FIFA (Međunarodna nogometna federacija) Fan programu koji je uključivao dolazak na utakmicu otvaranja prvenstva, Fan Cup u kojemu su sudjelovali navijači svih zemalja sudionica SP-a te uz još neke druge obaveze odabran sam biti među 50 najistaknutijih navijača ili po stažu odlazaka na utakmice Vatrenih ili po ključu odabira pojedinih navijačkih udruga.
- Svaki nogometni fan sanja prisustvovati na ovakvom događaju. Kakav je bio osjećaj kada ste dobili poziv bodriti naše Vatrene u Kataru?
Do zadnjeg trenutka nisam bio uvjeren da ću zapravo ići tako da nije bilo niti imalo euforije niti zadovoljstva zbog brojnih problema i zahtjeva oko administracije kao i neizvjesnosti o odlukama katarske vlade po pitanju koronavirusa. Tek kad smo stigli na stadion na otvaranje SP-a i utakmicu domaćina protiv Ekvadora osjetio sam zadovoljstvo i čast biti u probranom timu ljudi, a sve je to kulminiralo na utakmicama Hrvatske u skupini na kojima smo prisustvovali i koje su na naše veliko zadovoljstvo prošle u slavljeničkom tonu i dobrom raspoloženju na tribinama.
- Jeste li se imalo premišljali? Obitelj je sigurno dala zeleno svjetlo.
Naravno da je bilo puno premišljanja zbog straha od nepoznatoga, egzotične države s drugačijim vjerskim i kulturološkim stajalištima, ali većina tih stvari koje smo čitali po medijima su se pokazale promašenima. Obitelj je svakako bila ključ svega jer nisam nikada u zadnjih deset godina otkada se rodio stariji sin Gabrijel bio udaljen od njih i kuće više od dva dana pa odluka nije bila lagana. Odluku je definitivno potaknuo i moj cimer Štefo Odobašić zbog kojega mi je bilo lakše donijeti odluku. Kada imaš nekoga dobro poznatoga i povjerljivoga u ekspediciji puno je lakše.
- Od kada ste član udruge Budi Ponosan Fan Club?
Otprilike dvije godine sudjelujem u radu udruge na vrlo aktivan način jer udruga osim odlazaka na sportske susrete naše reprezentacije u nogometu, rukometu, vaterpolu… radi puno kroz godinu na promociji putem sudjelovanja na raznim manifestacijama pa i sama organizira humanitarne skupove oko sportskih borilišta.
- Doha je grad na obali Perzijskog zaljeva. Klima je vruća i jako suha, a temperature su gotovo uvijek iznad 20° Kako je grad izgledao iz Vašeg kuta na prvi pogled, a kako pri kraju boravka? Kako ste podnosili vrućine dok smo mi uz šalicu čaja pratili Mundijal?
Meni inače puno bolje odgovara topla klima i ljeto tako da mi je ovo bilo kao naručeno. Idealne temperature za moj organizam, a čak su i noći izuzetno ugodne bez one noćne sparine koja bude u Slavoniji u ljetnim mjesecima. Grad je na početku izgledao prilično zastrašujući i impresivan no nakon kraćeg boravka brzo smo pohvatali konce ponajprije zahvaljujući metrou i dobroj povezanosti svih gradskih dijelova. Pred kraj boravka osjećali smo se kao starosjedioci i pomagali onima koji su kraće boravili u Dohi.
- FIFA je i organizirala malonogometni turnir za navijače. Ako se ne varam, skupine i sustav natjecanja bio je identičan onom pravom. Jeste li Vi predstavljali naše navijače, a ako jeste kakav je bio osjećaj biti u društvu legendarnog Cafua, Xavija i De Boera? Kakva je bila sudbina Hrvatske?
Po prvi puta je bio organiziran Fan Cup po uzoru na pravi Mundijal tako da smo se našli u skupini s Marokom, Belgijom i Kanadom. Bili smo prilično stariji u prosjeku od ostalih reprezentacija no dobro smo predstavljali „kockice“ pa smo nakon prolaska skupine ispali od Japana u osmini finala. U tijesnoj i neizvjesnoj utakmici pogotkom u zadnjim trenucima susreta nesretno smo izgubili. Velike nogometne zvijezde su bili ambasadori ovoga projekta, pa su nas došli pozdraviti na otvaranju te je bilo zaista ugodno vidjeti ih uživo i biti sudionikom nečega što će vjerojatno prerasti u tradiciju, pa nije isključeno da na narednom SP-u ponovo odmjerimo snage s navijačima ostalih reprezentacija. Nagrada za osvajanje naslova je bila oko 20 000 američkih dolara i otišla je u Poljsku sasvim zasluženo jer su Poljaci pokazali zaista najviše, a imali su širinu i kvalitetu što se vidjelo u svakoj utakmici.
- Svi stadioni oko kojih se vrte strašne priče napravljeni su isključivo za ovo Svjetsko prvenstvo. Kakvi su oni bili iz vašeg kutka?
Pošto su novi i prilično komforni bio je pravi užitak boraviti na njima i gledati utakmice. Meni kao ljubitelju toploga vremena klimatizacija na stadionima ipak nije bila veliki prijatelj. Na svim utakmicama na kojima smo bili nije baš bilo puno praznih sjedalica tako da je i atmosfera bila sjajna, a nakon SP-a oni će se ili premjestiti ili prenamijeniti. Oni će tek u tragovima ostati uspomena na ovu prilično skupu nogometnu avanturu katarske vlade.
- Prije SP-a bilo je puno prepirki oko katarskih zakona o odijevanju, alkoholu i ostalome. Jeste li imali kakvih neugodnosti ili problema oko toga?
Niti jednu neugodnost nismo imali niti smo mogli primijetiti da je drugi imaju iako je bilo malo neprimjerenog ponašanja za katarsku kulturu i tradiciju. Poruka koju su očito htjeli poslati svijetu je ta da je to ipak otvorena i tolerantna država, a meni se čini da su u tome uspjeli. U tih mjeseca dana trajanja Mundijala moglo se sve kao i u ostalim državama svijeta, fotografiranje, alkohol u barovima, odijevanje po vlastitom nahođenju…
- Na SP-u odigrane su 64 utakmice u kojima je postignuto ukupno 172 gola što je najviše ikad na Mundijalima. Koja je po Vama bila najatraktivnija utakmica, a koji najbolji gol?
Gledao sam gotovo sve utakmice i nekako mi se utakmica između Kameruna i Srbije (rezultat: 3:3) ističe kao prilično zanimljiva, s puno golova i neizvjesnosti. Richarlisonov pogodak za Brazil škaricama je objektivno jedan od najljepših, ali za mene je ipak onaj od Brune Petkovića za penale protiv Brazila najbolji. Ipak sam subjektivan no i sama akcija te važnost toga pogotka daje mu na težini.
- Koliko ste ukupno utakmica gledali?
Uživo sam u Kataru gledao njih sedam. Sve tri Hrvatske u skupini, onu spomenutu na otvaranju prvenstva te utakmice Saudijska Arabija – Meksiko (rezultat: 1:2) , Nizozemska – Ekvador (rezultat: 1:1) i Japan – Španjolska (rezultat: 2:1).
- Katarska kuhinja pripada tradicionalnoj arapskoj kuhinji. Jeste li popili arapsku kavu ili kušali njihovo nacionalno jelo zvano Majboos (kuhana janjetina ili piletina s rižom)?
Inače nisam pobornik istraživanja kulinarskih specijaliteta pa nisam kušao ništa neprovjereno. Bili smo pozvani kao gosti kod pravih Kataraca gdje smo imali priliku kušati čitav slijed gastro delicija čemu je vrhunac bio upravo jako dobro pripremljena janjetina s rižom. Isprobao sam i nekoliko njihovih bezalkoholnih aperitiva te vrlo ukusnu zaslađenu tjesteninu s uštipcima. Bio je to pravi gurmanski doživljaj. Većinom smo se držali provjerenih stvari iz obližnjih trgovima kao što su pečeno pile ili slična gotova jela po povoljnim cijenama.
- Kako komentirate još jedan fenomenalan uspjeh naše reprezentacije?
Svi mi koji volimo i pratimo reprezentaciju uvijek združeno priželjkujemo prolazak skupine pa onda apetiti očekivano enormno rastu. Bilo je vrlo teško u skupini koja se na kraju pokazala izuzetno teškom jer je imala dva polufinalista i nedavno broj jedan svjetske FIFA ljestvice – Belgiju pa je sam prolazak skupine već bio okarakteriziran kao sjajan doseg. Imali smo privilegiju biti dio te priče kroz praćenje utakmica u skupini pa je onaj remi za prolaz protiv Belgije popraćen s velikim zadovoljstvom aktera na terenu kao i nas na tribinama.
- Je li Vam žao što niste ostali do kraja natjecanja i pratili Vatrene do bronce?
Iskreno mi nije žao jer sam se bio zaželio obitelji, kuće i domaće atmosfere. Još veći užitak bio mi je pratiti i navijati sa svojim sinovima prolazak u polufinale i osvajanje bronce. Šteta zbog poraza od Argentine jer smo imali krasnu priliku domoći se možda i naslova svjetskog prvaka. Ovo što smo napravili svejedno je doista veliko čudo jer je tako mala zemlja dva puta u nizu odigrala maksimalan broj utakmica.
- Je li ovo bilo najboljih 18 dana u vašem životu?
Bilo je ovo najopuštenijih 18 dana moga života jer sam se nakon 10 godina prvi puta opustio ne razmišljajući o obavezama koje donosi životna svakodnevica, ali najboljih definitivno ne. Svaki sat proveden s mojom obitelji ipak mi je puno draži, vrijedniji i bolji od ovih 18 bez njih.
- I za kraj… Što biste poručili mladim sportašima?
Sport je definitivno nagrada na najvišoj razini. Ako se spustimo niže na same temelje bavljenja sportom, bilo onim amaterskim ili rekreativnim, umjerena tjelesna aktivnost donosi puno toga dobroga u smislu kvalitetnijeg i zdravijeg života. To sve pridonosi boljem kolektivnom stanju nacije u kojemu se troši puno manje novaca zdravstvenih osiguranika za usluge liječenja ili samih lijekova. Od davnina su pametne civilizacije shvaćale da je potrebno paralelno njegovati i duh i tijelo pa poruka nije moja nego ju ja samo prosljeđujem – „mens sana in corpore sano“ („zdrav duh u zdravome tijelu“). Sportaši nikada ne trebaju prestati sanjati i tražiti svoje ciljeve, a potvrda toga je i ovaj moj primjer da sam sa gotovo 50 godina doživio nastup na SP-u, makar i onaj među navijačima reprezentacija.
